Sinopsis
Film „Mayday”, debitantski uradak redateljice Karen Cinorre, sniman je na lokacijama u Istri i Kvarneru, uključujući i Golubove stijene gdje je izgrađena replika austrougarske podmornice. Radnja prati Anu, koju neobična oluja odvodi u alternativni svijet predvođen skupinom vojnikinja. Iako isprva pronalazi slobodu u tom sestrinstvu, ubrzo otkriva da nije spremna postati ono što se od nje očekuje, a to je hladnokrvni ratnik. Film je nadahnut mitološkim motivima i feminističkim temama.
Detalji
Originalni naslov: Mayday
Godina: 2021.
Zemlja produkcije: SAD
Produkcija: Secret Engine
Žanr: akcijska drama, fantazija, misterij
Režija: Karen Cinorre
Glavni glumci: Grace Van Patten, Juliette Lewis, Mia Goth, Theodore Pellerin, Soko, Havana Rose Liu, Zlatko Burić
Filmske lokacije u Istri: Pazin, Zarečki krov, Pula, Rovinj
Ostale lokacije: Opatija, Rijeka
Osvrt
MAYDAY, režija Karen Cinorre, 2021.
SNAŽNIJI STILOM NEGO SADRŽAJNO
Poput sirena iz grčke mitologije odjevenih u izviđačke uniforme, četiri mlade žene u stiliziranoj feminističkoj fantaziji, namamljuju nevidljive vojnike u smrt lažnim pozivima u pomoć. Debitantski film scenaristice i redateljice Karen Cinorre započinje s intrigom iscjeljenja kao čistilišta, inspiriran mitologijom sirena. Pokušava reinterpretirati drevni mit o sirenama kao simbolu opasne ženstvenosti i zavodljive moći, dok uskoro saznajemo da se okupljene žene nalaze u nekom kampu za žrtve nasilja. Tematski ovaj film obećava: obračun s traumom, bijesom i ženskom solidarnošću kroz nadrealni krajolik. No, rezultat se čini poput isprazne geste koja više nagovješćuje značenje nego što ga ostvaruje.
Premijerno prikazan 2021. na filmskom festivalu Sundance, „Mayday” se pridružuje sve brojnijim feminističkim osvetničkim pričama prikazujući neki oblik ženskog bunta protiv patrijarhata. Upravo ga to čini istodobno uzbudljivim i zbunjujućim – dijelom i zato što je sustav protiv kojeg se premisa filma bori predubok, previše kompleksan te prilično snažan, a da bi ga se srušilo tek jednim filmskim udarcem, bez obzira na to koliko film bio stilski precizan.
Cinorre s iznimnim osjećajem za estetiku i atmosferu filma pokazuje moćan vizualni svijet izvrsne scenografije već u mračnoj, plavkastoj uvodnoj sceni u kojoj Ana sjedi u automobilu i sluša upozorenja o nadolazećoj oluji. Ana nevoljko ulazi u restoran u kojem radi, gdje njezin dečko nemoćno promatra kako je šef zatvara u rashladnu komoru. Prolog donosi likove koji će se ponovno pojaviti u snovitom, paralelnom svijetu, što je također vrlo česta scenaristička forma filmova iznimno jakog aspekta snoviđenja, svijeta izražene snovitosti, stilske forme naracije koja služi kao platforma za prenošenje bunta ili oprečnosti neke snažne, duboke, čvrsto ukorijenjene poruke, kao što je patrijarhat. Da bi prešla u taj drugi svijet, Ana ulazi u pećnicu u kuhinji, što je vizualno upečatljiva slika pod tirkiznom vodom, no narativno iznimno nelogična.
Olujni pejzaži, šapat poziva u pomoć i tihe podvodne scene vrlo su dojmljivi, no cjelovitošću priče i karaktera film ostaje tanak. Dijalozi su plošni, motivacije likova nisu posve jasne, dok su emocije više naslućene nego prikazane. Scenarij previše često stavlja fokus na nasilje koje žene trpe umjesto na same žene i njihovo karakterno bogatstvo. Unatoč snažnoj i bogatoj simbolici te feminističkoj podlozi film ne razvija likove izvan njihovih funkcija u alegoriji. Ana kao protagonistkinja ostaje apstraktna, s malo osobnosti ili prošlosti koja bi opravdala njezinu emocionalnu transformaciju. Prijelaz u taj apstraktni podvodni i snoviti svijet u koji nas Cinorre ubacuje izveden je vrlo zbunjujuće, a može se čak reći i donekle odbojno te vjerojatno i frustrira određeni broj gledatelja zbog odsutnosti narativne logike.
Na otoku Ana upoznaje borbene članice otpora: militantnu Marshu, njezinu hladnu desnu ruku Gert, dječje razigrane Beu i June sa svojom dvostrukom ulogom, koje su se skrasile u zahrđaloj podmornici iz Drugoga svjetskog rata, odakle odašilju SOS poruke, mameći vojnike u smrt. Muškarci su tu nepoželjni i svi su potencijalni silovatelji, a film prikazuje samo žensku stranu priče. Muški glasovi samo odgovaraju na pozive, pa nije posve jasno kako taj sustav funkcionira jer je propast muškaraca prikazana kao podvodni balet, koji je vizualno besprijekorno orkestriran, no bez stvarnog sukoba u slici.
„U ratu si cijeli život, samo to nisi znala”, izjavljuje opasna snajperistica Marsha. Anine unutarnje dileme koje se suprotstavljaju Marshinoj ekstremnoj ideologiji trebale bi predstavljati emocionalnu srž filma, no zbog slabašne karakterizacije i nedovoljno jasnoga dramskog preokreta taj naum ostaje tek u području primjetne namjere. Kad bi taj naum bio jače i bolje iskorišten, sveukupno bi uradak bio bi puno jači te bi dramska napetost bila izraženija.
U konačnici, Ana mora odlučiti – ostati na otoku među ženama koje odbacuju muški svijet ili se vratiti s tim novostečenim samopouzdanjem u stvarnost, gdje ne mora nužno svaki muškarac biti neprijatelj. Film želi završiti porukom osnaživanja, no unutarnja logika tog svijeta nije dovoljno razrađena, a nadolaženje poruke nije dovoljno objašnjeno i sprovedeno kroz priču jer film čitavo vrijeme komunicira kroz estetiku. Tu forma dominira nad sadržajem, a simbolika ostaje bez emocionalnog pokrića. „Mayday” nudi feminističku viziju oslobođenja, ali zaboravlja dati tijelo i srce ženama koje bi to oslobođenje trebale ostvariti.
Bez napetosti koja bi ovaj narativ mogla iznimno osnažiti, a time i bez stvarnog zapleta podastrtog karakternom snagom, ali iznimno vizualno bogat i moćan, „Mayday” više djeluje kao stilizirana reklamna kampanja za proljetnu kolekciju avangardne modne kuće nego kao koherentna feministička alegorija s iznimno snažnom i važnom porukom.
