Sinopsis
Film „Crveni i crni” sniman je u Labinu i okolici, na lokacijama kao što su Titov trg, Narodni muzej, Šetalište San Marco i Gora Glušići, gdje je rekonstruiran rudarski kompleks Vinež. Prikazuje povijesnu dramu o Labinskoj republici, prvom antifašističkom ustanku u Europi, kad su rudari različitih nacionalnosti ustali protiv fašističke represije i kapitalističke eksploatacije. Film ističe solidarnost radnika i njihov otpor. Plakat filma, autora Mirka Ilića, postao je jedan od najpoznatijih hrvatskih filmskih plakata.
Detalji
Originalni naslov: Crveni i crni
Godina: 1985.
Zemlja produkcije: Jugoslavija
Produkcija: Jadran film
Žanr: drama, povijesni
Režija: Miroslav Mikuljan
Glavni glumci: Bekim Fehmiu, Milan Štrljić, Olivera Ježina, Radko Polič, Miodrag Krstović, Boris Kralj, Igor Galo, Fabijan Šovagović, Bogoljub Petrović, Ivan Bekjarev, Krunoslav Šarić, Stevo Žigon
Filmske lokacije u Istri: Labin
Osvrt
CRVENI I CRNI, režija Miroslav Mikuljan, 1985.
KOVA JE NAŠA!
Godine 1985., kada se bedemi Jugoslavije ljuljaju, a radna buka tvorničkih postrojenja sve češće prerasta u uzvike protesta i pobune, gotovo nezapaženo pojavljuje se uradak Miroslava Mikuljana „Crveni i crni”. Nastaje u produkciji Jadran filma, a obrađuje ustanak labinskih rudara u ožujku 1921. godine, njihov otpor fašističkoj vlasti i kapitalističkoj eksploataciji. Labinska republika kratak je trenutak u kojem su tamošnji stanovnici, umorni od potiskivanja, iskorištavanja i siromaštva, rekli „NE”. Zauzeli su rudnike, organizirali proizvodnju, osnovali „crvene straže”, stvorili vlastiti poredak u minijaturi te nešto nalik slobodi da bi potom bili pogaženi i poniženi u svojim dvorištima i na radnim mjestima. U kontekstu toga film iznosi mnogo detalja odjednom, no u pokušaju prikazivanja šire slike, perspektiva iz koje gleda, nije dobro pogođena.
Ustanak oko 2000 labinskih rudara prema našoj se historiografiji smatra među prvim ustancima protiv fašističkog režima u povijesti. Iako su tema i osnovna premisa filma jedan od mitskih događaja iz povijesti istarskog poluotoka te se u filmu pojavljuju vrijedne zavičajne vrijednosti labinštine i Istre, poput tradicionalne odjeće i nošnje, instrumenata roženica i istarskog miha, pjeva se na tanko i debelo, pleše se balun u istarskoj konobi, u kojoj su scenografski elementi izvrsno izvedeni i kao takvi vrlo autentični, ovaj film tek pokušava ispjevati odu borbi. Za sve one koji o labinskom ustanku ne znaju mnogo, koristan je u kontekstu ekranizacije nečega što je na istarskom prostoru bilo prije više od sto godina i kao takvo važan je dio toposa te je oblikovao brojne daljnje narative, ideale i nastojanja istarskih žitelja do dana današnjeg. Naslovni je poklič iz atraktivne scene masovnog radničkog okupljanja na glavnom trgu Starog grada Labina.
Prenaglašena tendencioznost i usmjerena ideološka naročitost dramaturški su pregazile bol i krhkost sudbine radnika i seljaka u svojoj domovini, koja je sada postala Kraljevina Italija, o čemu se ovdje pretežito i radi. Brojne greške u jeziku, izgovoru i naglascima u velikoj mjeri ugušile su poetiku istarskih motiva, stoga ti elementi djeluju nepovezano i više postavljeno negoli dijelom realiteta povijesne zbilje. Film se čini poput udarca u prazno, kad je žrtva već pala, poput umorne pjesme bez daha.
Unatoč tome što iscrpno prikazuje događaje (uz određene pogreške povijesnih tumačenja), što velikim dijelom može zahvaliti visokom budžetu produkcije za ono doba, može navoditi da se povijest ovdje umjetnički ne interpretira i faktografski ne razlaže, već se koristi poput topovskog mesa, za prilike i nadolazeće ideološke borbe iz vremena nastanka filma. Sva snaga metodičkih školskih primjera koji se redaju narativnim predloškom, primjerice: sjetni rudar Ivo voli udovicu Mariju, dok revolucionarni sindikalist, lakovjerni Pipan, voli narod, svojom svrhom promašuju najvažnije osjećaje koje bi narativ trebao pobuđivati, a to su poraženost i gubitak dostojanstva, skupljanje krhotina vlastitog zbog velike i važne politike, nedostatak pravednosti i gubitak povjerenja.
S vrlo zvučnim imenima tadašnjeg filmskog svijeta poput Bekima Fehmiua, Fabijana Šovagovića, Ive Gregurevića, Milana Štrljića i Semke Sokolović Bertok u svojim mladenačkim izdanjima te uz sudjelovanje lokalnog stanovništva i prekrasne vizure starog Labina, rudnika i okolice, skupio je dovoljno medijskog prostora kako bi se solidno postavio i izvršio svoju ideološku funkciju, no njegovo trajanje, kao ni odjek nisu zaživjeli. Često spominjani, popularniji i mnogo više živući dio umjetničkog prostora ovog filma nagrađivani je plakat jednog od naših najpoznatijih dizajnera u dijaspori, Mirka Ilića, koji je bio dio izložbe u nnjujorškoj MoMA-i.
Film „Crveni i crni” nadao se slaviti prošlost, no upravo je ostao zarobljen u dijelu povijesti koji ne razumije dovoljno dobro, ne pogađajući temeljnu odrednicu bavljenja tom temom u povijesnom i društveno političkom kontekstu kao ni unutar horizonta svakog pojedinca dotaknutog pričom. Njegova je poetičnost iznemogla, a predvidljiva patetika prepuna je općih mjesta. Predstavljao je borbu kao kulisu, točno razdijeljenu na crveno i crno: na pobunjene rudare i njihove tlačitelje, fingirajući da snaga svijeta i sile politike stanu u dvije boje, no borbeni duh nije uspio prenijeti, dok je kompleksnost povijesne stvarnosti ostala ispod površine.
I tako „Crveni i crni” ostaje raskošna, ali propagandistička kartolina jedne radničke epopeje svedene na retorički ukras. Umjetnički vrlo oportun s previše pogodaka u sridu, i kao takav prilično impotentan dok je istodobno politički klišeiziran, film ne slavi pobunu, nego je konzervira. Ne otvara prostor za dijalog s prošlošću, već ga cementira u formulu koju nameće. Iza te krute slike ostaje sablasna praznina retoričkog pitanja: zašto se radnički glasovi ne čuju ni u povijesti ni na filmu?
