Sinopsis
Nakon što je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. godine Pula pripala Jugoslaviji, grad je evakuiran. Glavni lik Berto odluči ostati jer vjeruje da bi komunizam mogao donijeti bolju budućnost. Film „La città dolente” (1948.) redatelja Maria Bonnarda prikazuje egzodus Talijana iz poslijeratne Pule iako nije sniman u Puli. Sadržava arhivske snimke braće Vitrotti i Morettija, a na scenariju je surađivao i Federico Fellini. Film kombinira dokumentarne i igrane scene te je snimljen gotovo istodobno s prikazanim događajima.
Detalji
Originalni naslov: La città dolente
Poznat i kao: Grad boli; City of Pain
Godina: 1949.
Zemlja produkcije: Italija
Produkcija: Scalera Film
Žanr: drama
Režija: Mario Bonnard
Glavni glumci: Luigi Tosi, Gianni Rizzo, Constance Dowling, Barbara Costanova, Elio Steiner, Gustavo Serena, Milly Vitale, Raimondo Van Riel, Attilio Dottesio
Filmske lokacije u Istri: Pula (dokumentarni isječci)
Ostale lokacije: Rim (Scalera Film – studio)
Osvrt
LA CITTA DOLENTE, režija Mario Bonnard, 1949.
BOLNO NAPUŠTANJE DOMOVINE
U rujnu 1947., a u skladu s odredbama mirovnog ugovora od 10. veljače iste godine, grad Pula definitivno je pripojen Jugoslaviji te je velik dio ondašnjeg stanovništva izabrao bolan put izbjeglištva. Za one koji su željeli zadržati svoj nacionalni identitet, to je bila i neizbježna potreba. U ovom crno-bijelom filmu u produkciji talijanske Scalere, uz prekrasne vizure Arene, uličice stare pulske jezgre i mnoštvo dragih dijelova grada koje, unatoč tome što je snimljen prije više od sedamdeset godina, prepoznajemo s lakoćom.
Dokumentarnim, arhivskim snimkama s početka, koje je snimio Enrico Moretti, zatim simboličkom scenom onog vremena poput dolaska talijanskog novinara u Pulu uz upute „domaćina” koji mu ustupljuje svoj stan – kako baciti ključ u more, dok se istodobno mnogi pakiraju i u velikim sanducima koje zakucavaju čavlima odlaze brodovima u Italiju; ovom je filmu, zadana jasna smjernica. „La città dolente” prokazuje naboj jugoslavenskog proklamiranja, ideološke indoktrinacije lokalnog, pretežito talijanskog stanovništva nekim novim zajedništvom nakon važne povijesno-političke promjene koja se dogodila 1947. na ovim prostorima, uz razlaganje životnih prilika prototipskog karaktera mladog junaka i dinamike njegove obitelji.
Osim jedinstvenog socijalno-povijesnog fenomena koji se najpreciznije može promatrati u kontekstu ovog prostora, takvim se pristupom i obradom ove kompleksne teme naglašava i ideja ondašnje države koja je osjećala veliki potencijal upravo na ovim prostorima, kao i njegovu važnost unutar novonastale federacije te posljedično opisuje, kako sam naslov i nalaže, bol ljudi koji su do tog trenutka živjeli u svojoj zemlji. U prvom nas dijelu, nizom slika iz svakodnevice film uvodi u problematiku, nabrajajući situacije koje su dovele do onoga što se u drugom dijelu počinje rasplitati kao klupko bolne sudbine esula.
Film prati mladog radnika Berta, fasciniranog talijanskim komunističkim „propovjednicima” koji unatoč vapajima svoje supruge Silvane koja bi svojem sinčiću željela pružiti bolju budućnost, ostaje u Jugoslaviji jer „uvjerio me da će za nekoliko dana stvari biti bolje”. Neće proći dugo – uz siromaštvo i ne baš progresivno ponašanje vješto namontiranih pridošlica – a Berto će gorko požaliti zbog donesene odluke. A s njim i Sergio, talijanski komunist koji ga zavodi zvučnim parolama, čija tragična zanesenjačka sudbina dijelom dramaturški nagovješćuje i Bertovu, kojom završava film.
Nakon što se u Bertovoj i Silvaninoj kući dekretom nađe partijska funkcionerka Ljubica, koja uskoro spava u Bertovoj bračnoj postelji, on uspijeva natjerati suprugu da s djetetom ode u Italiju. Planski ga zavodeći, Ljubica ga želi pretvoriti u stranačkog propagatora, no Berto se nakon početnog oklijevanja obruši na novi režim i po Ljubičinom nalogu završi u koncentracijskom logoru. Uspijeva pobjeći i stiže do obale gdje se, nakon što je pronašao čamac, nada da će veslajući stići do Italije. Njegove nade da će se ponovno sastati sa svojom suprugom i sinčićem u Italiji raspršuju metci iz mitraljeza.
Upitan u jednom intervju, Federico Fellini opisao je Bonnarda onim „koji mi se prije svega činio velikim gospodinom, Rimljaninom, velikim likom iz nekog Rima”. Fellinija citiram kao jednog od scenarista filma, uz Antona Giulia Majana, Alda De Benedettija i samog Bonnarda, upravo iz razloga tog autorova stremljenja svojevrsnom gospodstvu, koje čitamo iz filma, a Fellini ga izvrsno adresira.
Uz stanovitu sklonost ne toliko talijanstvu koliko buržoaskom načinu života (odatle i kritika da je film antikomunistička propaganda), filmska retorika povremeno se čini prilično infantilnom, a karakteri naivnima, što može biti i dio njihova tadašnjeg habitusa, koji Bonnard želi istaknuti.
Primjetna je i estetska odluka koja jugoslavensku zabavu upotpunjenu tradicionalnim kolom pretvara u autentičnu predstavu Boljšoj teatra začinjenu tenorima i sopranima, troglasnim zborovima, plesačkim piruetama i kazačokom. Kultura ondašnje Pule nije poznavala elemente „ruskog” pa iste možemo pripisati umjetničkoj odluci, točnije podebljavanju navedene antikomunističke propagande, s u slici atraktivnim elementima koji pojačavaju dojam.
Unatoč navedenom film je izuzetno pogođene atmosfere, toposa i prevladavajućeg duha ondašnjeg vremena Jugoslaviji novopripojene Pule, momenta danas kulturološki gotovo nezamislivog svima koji su se u Puli naselili nakon 1947. godine. Velik broj političkih odluka, kao ni socijalnih zamaha, koji su kroz prošlost ovdje navirali a da se u drugim područjima bivše Jugoslavije nikad nisu pojavili niti bili razmatrani kao mogući, ne mogu se u cijelosti razumjeti bez uzimanja u obzir činjenice da je tu stotinama godina živjelo talijansko stanovništvo koje je nakon mirovnog sporazuma bilo spremno „radije preplivati Jadran nego ostati ovdje”. Ovo je prvi, a po mnogočemu najbolji igrani film čija je tema egzodus Talijana iz Pule te vrlo vjerno opisuje taj izuzetno bolan proces.
