FILMovi - La grande strada azzurra

LA GRANDE STRADA AZZURRA, režija Gillo Pontecorvo, 1957.

POETIKA MORA I BORBENI KARAKTERI

Smješten u ribarskom mjestu uz obalu, pod vedrinom svjetloplavog neba i s pogledom koji puca preko zaobljenih otočića, „La grande strada azzurra” prati životne avanture lovokradice s nadimkom Squarciò, koji svoj kruh sa sedam kora zarađuje (zabranjenim) ribolovom na dinamit. Karizmatični francuski glumac Yves Montand glumi Squarcia, a u ulozi njegove brižne supruge Rosette, majke njihovo troje djece, jest glumica rođena u Puli, Alida Valli. Upravo je snimanje filma na istarskim lokacijama za Valli bila predzadnja prilika ponovno posjetiti rodni zavičaj.

Squarciò živi s obitelji u kući koju je izgradio vlastitim trudom. Sukobljava se s ostalim seoskim ribarima i prijateljima iz djetinjstva koji pokušavaju osnovati zadrugu. Odlučan, tradicionalan i ponosan, Squarciò je fascinantan morski vuk, ali i obiteljski čovjek, no naposlijetku je samac, razapet u klinču vlastitih bitki o samodokazivanju i priskrbljavanju za svoju obitelj i u vječnom je riziku od opasnih pohoda svojeg života.

Taj kompleksni i nezaboravni lik kojeg utjelovljuje Montand dijelom je heroj radničke klase, dijelom mačo-kauboj, dijelom preplanuli seks-simbol iz 1950-ih na moru, a nastao je prema istinitoj priči s otočja La Maddalena (Sardinija), prema romanu „Squarciò” Franca Solinasa. Scenarij su napisali Solinas, Pontecorvo i Ennio de Concini.

Sam lik Squarciò, kojeg i vlastiti maloljetni sinovi povremeno zovu nadimkom, jak je i neprobojan karakter u kojemu su objedinjeni pustolov, vizionar i biznismen onog vremena i ondašnjih teških prilika. Sve to, kao i estetske odrednice slike i priličan broj naturščika, ovaj film svrstavaju u talijanski neorealizam.

Kad novi šef policije Squarciòve ilegalne i opasne pothvate stavi pod pomni nadzor, njegova egzistencija biva ugrožena. To što Squarciò lovi dinamitom njegovim je suotočanima nepodnošljivo te izaziva njihov bijes, no unatoč svemu oni to rješavaju među sobom, ne prijavljujući ga vlastima.

Pontecorvov prvi igrani film emocionalno je snažna, živopisna socijalistička neorealistička melodrama, vođena autorovim tipičnim, ali ozbiljnim političkim i sociološkim motivima. Montand utjelovljuje tvrdoglavu i često nefleksibilnu, upornu dušu koju strast vlastitih uvjerenja te ljubav i briga za obitelj dovode do fatalne tragedije, ujedno i posljedice jedine njegove želje – biti korak ispred zakona. Uz pokoju dramatičarsku pukotinu poput pomalo nejasnog dijela narativnog luka o udaji kćerke kao i nedovoljno realističan Squarciòv gotovo samoprislini završetak vlastitog života na otočiću, zbog navedenih se karakteristika iz života i karaktera protagonista film može svrstati pod kraj neorealizma koji se često naziva neorealizam duše.

Prekrasan kolorit kojemu se samo možemo diviti u ovom emocijama i strastima nabijenom filmu snažna je vizualna značajka i estetski element Pontecorvova režijskog prvijenca koji je režirao u suradnji s Malenom Malenottijem. Za to je velikim dijelom zaslužan talijanski proizvođač fotografskih materijala Ferrania, kompanija koja je započela svoje poslovanje još krajem 19. stoljeća proizvodnjom ni više ni manje nego dinamita; na čijem filmu je ovaj uradak i snimljen. Ferranijeve filmske trake preferirali su Pasolini, de Sica i Fellini.

U slici su izuzetno upečatljivi prekrasni morski prizori – jedara u sepija tonovima, ljeskanja smaragdnog mora i stare tvrđave u pozadini reljefno izvrsno otvorenih pejzaža – sve izgleda pomalo nestvarno, harmonično se prelijevajući. Pored snimaka Squarciòva ronjenja snimljenih kamerom pod vodom u kojima on izvodi podvodne vratolomije, koje su pravo malo tehničko čudo za ono doba; kulminacija morske poetike su prizori grupe brodica s latinskim jedrom.

Redatelj i scenarist, punim imenom Gilberto Pontecorvo, rođen je u židovskoj obitelji koja se zbog talijanskih fašističkih rasnih zakona 1938. godine preselila u Francusku. Tijekom Drugoga svjetskog rata vratio se u Italiju i pridružio pokretu otpora. Međunarodnu pažnju privlači filmom „Kapò” (1960.) o židovskoj djevojci zatočenoj u koncentracijskom logoru. Film je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljega stranog filma 1961. Ipak, najveći uspjeh uslijedio je ratnom dramom „Bitka za Alžir” („La battaglia di Algeri”, 1966.) kojim osvaja brojne filmske nagrade. O svojem redateljskom debiju izjavio je kako je „…film možda trebao biti oštriji, istinitiji, suroviji u svemu, baš kao što je trebao postojati onaj dah istine za koji vjerujem da je prisutan u svim mojim drugim filmovima, a ovdje se tek mjestimično osjeti. Snimio sam film ‘La grande strada azzurra’ brzo i s vrlo ograničenim budžetom. Neprestano sam bio između dvije vatre: lude i neponovljive ljubavi koju uvijek gajite prema svom prvom filmu; i, s druge strane, bijes što nisam mogao učiniti ono što sam želio.”

„Forse il film avrebbe dovuto essere più duro, più vero, più secco in tutto, come ci doveva essere quell’odore di verità che io credo ci sia negli altri miei film e che qui c’è soltanto a momenti. Ho girato La lunga strada azzurra in tempi stretti e con un budget molto limitato. Lavoravo sempre tra due fuochi: l’amore forsennato e irriproducibile che sempre si ha per il primo film; dall’altra parte, la rabbia di non poter fare quello che volevo.”