Sinopsis
„Libertas” je biografska koprodukcija Hrvatske i Italije, redatelja Veljka Bulajića, koja prati život i borbu renesansnog pisca i dramatičara Marina Držića. Smješten u sredinu 16. stoljeća, film prikazuje Dubrovnik kao prosperitetnu, ali politički napetu republiku između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike. Nakon što cenzor Luka zabrani izvedbu Držićeva „Dunda Maroja”, započinje sukob između slobode izraza i represivne vlasti. Film je premijerno prikazan na Pulskom filmskom festivalu, gdje je osvojio dvije Zlatne Arene – za kostimografiju i šminku.
Detalji
Originalni naslov: Libertas
Poznat i kao: Libertas – La festa dei folli
Godina: 2006.
Zemlja produkcije: Hrvatska
Produkcija: 7 Hills, Tuna Film
Žanr: drama, biografski, povijesni
Režija: Veljko Bulajić
Glavni glumci: Sven Medvešek, Sandra Ceccarelli, Žarko Potočnjak, Goran Grgić, Andrea Buscemi, Achille Brugnini, Mladen Vulić
Filmske lokacije u Istri: Bale, Draguć, Paladnjaki, Žminj, Rovinj, Vidulini
Ostale lokacije: Dubrovnik, Venecija, Firenca
Osvrt
LIBERTAS, režija Veljko Bulajić, 2006.
VIŠE NAHVAO NEGO NAZBILJ
Film velikih riječi i od njih još većih ljudi te velikoga scenarističkog potencijala koji je htio biti još jedan kapitalni Bulajićev uradak, nakon sedamnaest godina redateljeve kreativne stanke, pun je zvučnih imena hrvatskoga glumišta. No, ostao je samo težak, prilično zastarjela koncepta za doba kad je nastao, „kazališni” renesansni biografski uradak koji rekreira život hrvatskog dramatičara, komediografa i satiričara Marina Držića Vidre.
Držićeva borba protiv tadašnje cenzure Dubrovačke Republike rezultira njegovim bijegom u Italiju, prvo u Firencu a zatim u Veneciju, gdje je naposljetku i preminuo. Film „Libertas” postavlja se kao politička povijesna drama s ambicijom, ne samo ispričati priču o Držićevim slobodarskim težnjama već i komentirati širi politički kontekst, od renesansnog Dubrovnika do modernih autoritarizama, dok sam naslov zadaje i glavnu temu: odnos između osobne i političke slobode te i borba za obje.
Iako film pokušava srušiti idealiziranu sliku renesansnog Dubrovnika kao prostora slobode, to radi bez dublje tematske razrade, s previše općih mjesta i u karakternim konstruktima, odnosima likova kao i u dramskim preokretima. Početna vizualna ideja, odnosno kontrast svjetla i tame kao simbol slobode i represije, ostaje nedovoljno dramaturški razvijena. Lik Držića u premalo scenski angažiranoj izvedbi Svena Medvešeka sveden je na simbol otpora, glas siromašnih (utjelovljen kroz toliko stereotipan lik Grbavca, kojeg izvrsno igra Pređo Vušović) i pjesnika slobode, dok se politička elita prikazuje kao karikatura moći. Forma kostimirane drame u najstaromodnijem smislu s predugim dijalozima, izlišnom patetikom i vizualnim rješenjima predvidljivog manirizma niti evocira emociju niti pruža atmosferu. Držić, koji bi trebao biti dinamičan i kontradiktoran lik prodorna intelekta izražene poetike, sveden je na figuru koja deklamira rečenice umjesto da ih živi dok su toliki detalji u prenatrpanoj dramatičnoj funkciji koja se ponavlja, čime se gomila nepotrebna dvostruka naracija.
Poznate povijesne i biografske činjenice prerađene su slobodno, u službi političke alegorije. Držić je, primjerice, studirao u Sieni, a ne u Pisi kako kaže u filmu. Ubacivanje ljubavne priče između njega i plemkinje Deše ne funkcionira ni na emotivnoj ni na simboličkoj razini, napisano je usputno, a glumački izvedeno bez pravog naboja. Sve navedeno, kao i izmišljeni susret s Cosimom de’ Medicijem, čini elemente romantične fikcije i ne funkcionira u svrhu dubinske karakterne dinamike. Umjesto da se u tim momentima produbi priča, film ih koristi kako bi pojačao ideološku poruku, što uz nedovoljno snažan i neizražen karakter samog Marina djeluje forsirano.
Sanjivi redateljski bijeg u onaj finale kojim bi on želio završiti film – „novim” Marinovim početkom i povratkom u Dubrovnik koji ga sada slavi i želi i u kojem, pod njegovim intelektom, istinskom dobrotom i moćnom erudicijom padaju vlastoljubivi politički namjesnici, poput Marinove su zadnje vizije prije posljednjeg udaha – iznimno je staromodan i kao takav pomalo smiješan. No, u kontekstu čitava ovog koncepta zapravo je i izvrstan nastavak namještene romanse s Dešom, čije se ime krivo izgovara, dok je i govorni jezik likova nepažljiva mješavina štokavice i dubrovačkog govora 16. stoljeća s raznim primjesama okolnih dijalekata. Sve to djeluje grubo, pomalo nespretno i loše uklopljeno.
No, i taj se san o dobrodošlom Marinu u njegov Dubrovnik brzo ruši – stvarnost je daleko mračnija. Držić umire 1567. godine, zaboravljen i osramoćen, pokopan u sirotinjskom grobu. Film time pokušava stvoriti snažan kontrast između umjetnikove unutarnje borbe za slobodu i stvarna društvenog poraza. Nažalost, taj kontrast ne funkcionira kako bi trebao jer cijeli film pati od problema koji kulminiraju u toj završnici. „Libertas” izgleda i zvuči kao tip kostimirane europske drame kakve se tada, kad je film nastao, nisu već godinama snimale i to zbog više razloga. Najvažniji je taj što je riječ o formi koja puno više polaže na dekor, patetičnost i doslovnost nego na nijansirano pripovijedanje i snagu karaktera.
U konačnici Bulajićeva slobodna transpozicija Držićeva života želi biti politički film s vizijom, no nedostaje mu filmske hrabrosti i stilske koherentnosti kako bi glavnu premisu iznio do kraja. Ideja je izvrsna, jasna i vrlo važna, ali njezina realizacija ostaje školski primjer kako velika ambicija ne jamči jednako snažan rezultat. Umjesto da ostavi gledatelja potresenim sudbinom genijalca hrvatske drame, čovjeka ispred svog vremena čija su djela prevedena na glavne svjetske jezike, i istovremeno osupnutog pitanjem što uopće znači sloboda u doba Držića ili pak onda kad je film nastao, ostavlja nas iscrpljenima scenarijem koji neprestano objašnjava, kostimima koji pokušavaju iznositi emocionalnu težinu i pričom koja predugo traži svoj kraj.
