FILMovi - The Union

THE UNION, režija Julian Farino, Netflix, 2024.
MI RADNICI PROTIV GLOBALNIH ELITA

Mike je prosječni građevinski radnik, „narodski čovjek” iz New Jerseyja bez osobite životne motivacije, koji se uvlači u međunarodnu obavještajnu zavrzlamu. Povod mu je srednjoškolska simpatija Roxanne, sada tajna agentica koja za svoj najnoviji zadatak treba „nekog neprimjetnog”. Na njezin upit on pristaje bez ozbiljnije dileme, točnije, sve će učiniti kako bi svoj jednolični posao – pivnica – kuća – ljubavnica (živi s mamom, a njegova nekadašnja profesorica engleskog jezika mu je povremena ljubavnica!) život začinio zrnom akcije, a ovo mu je i prilika da se svidi svojoj nekadašnjoj ljubavi.

Ovaj Netflixov spoj akcijske komedije s elementima špijunskog trilera rezultirao je filmom za razbibrigu uz koji se možemo slobodno opustiti i odmoriti jer završava točno onako kako smo u počecima i pomislili da bi trebalo, ne opterećuje nas i ne zabrinjava nijednim dramskim preokretom. Iako se film trudi dati iluziju klasne svijesti i karakterne dinamike, nakon gledanja najviše se možemo sjećati zvučnih glumačkih imena na prekrasnim istarskim pejzažima po kojima lete jureći automobili, ali i dijela radničke američke svakodnevice, koju rijetko vidimo u filmovima „napucane” produkcije. Uz te su američke dijelove izvrsno uklopljene pjesme rođenog New Jerseyjevca, Brucea Springsteena, „The Promised Land”, koja se ironično koristi u metasekvenci kojom se prikazuje svakodnevica građevinara iz New Jerseyja, kao i „The Jersey Girl”, koju je napisao Tom Waits, a izvodi je također Springsteen, kojom Mike pokušava zavesti Roxanne nostalgijom, dok ona njega vrbuje da se priključi zadatku. 

U svijetu gdje hakeri kradu osobne podatke milijuna zapadnih agenata, dramski sukob tretira se više kao komični nesporazum negoli prijetnja globalnih razmjera. Umjesto da gradi tenziju ili stvori napetu atmosferu, film nudi lagani sarkazam i opuštenu zafrkanciju – ali bez stvarne duhovitosti koja će nas nasmijati do suza jer se ona svodi na simpatičnost i neku sigurnu dobroćudnost, pa čak i naivnost. Likovi su iznimno angažirani u svojem zadatku, no ipak se ukupnost njihova međudjelovanja ne može oteti dojmu da oni znaju da će sve završiti dobro. Dramski zaplet, točnije misija oko koje se sve vrti – zaštita osjetljivih podataka zapadnih agenata, niti dobiva na težini niti ima logičku koherenciju, i tretira se kao gotov proizvod koji kao da nije potrebno stupnjevito izgraditi. Ukradeni fajlovi, aktovke i digitalni prijenosi čine se poput pozadine standardiziranog niza scena: regrutiranje, sumnja, akcijska scena, flert, izdaja, pa još jedna potjera.

Wahlberg svoju ulogu nosi s lakoćom. Njegov Mike je neformalni, simpatično dobroćudni, emocionalno ograničeni Amerikanac koji slučajno završi u središtu globalne krize. S obzirom na nedovoljno izražen, ali niti izrađen karakter njegova transformacija iz običnog čovjeka u nesvjesnog junaka pretežito je svedena na slučajnosti i prečace općih mjesta. Oskarovka Berry kao i uvijek je profesionalna i prisutna, no njezin lik oštroumne Roxanne ostaje definiran zadatkom i frustracijom, a ne unutarnjim konfliktom. Njih dvoje imaju kemiju koju dobro održavaju do samog kraja, ali ne zato što je ona pažljivo narativno izgrađena, već je funkcionalna i stvorena time što su glumci dugogodišnji prijatelji koji znaju kako zajedno funkcioniraju pred kamerom, što vješto i znalački koriste. Sam tagline (slogan) filma Stara vatra, nova misija govori upravo o tome. U svemu tome ni dobri stari oskarovac J. K. Simmons u ulozi Roxannina nadređenog Brennana, voditelja misije The Union, ne uspijeva izvući živost svojim misaonim monolozima. Naslovna rečenica dio je njegovih poticajnih govora svojim agentima na misiji.

Vizual filma solidan je i zapravo je odličan niz dijela prekrasnih istarskih lokacija koje ne drže rekord u broju dana snimanja, dapače vrlo su rijetko viđene u kadru. Automobilsku potjeru koja, s obzirom na ukupno trajanje filma, traje osjetno predugo, režija koristi kao vizualnu razglednicu, koja je sama po sebi uzbudljiva. Film je izvrsno snimljen, sa mnogim odličnim vizualnim i specijalnim efektima, no tonski nekako kao da nije usklađen, odnosno negdje je na granici zvučne slike slapstick komedije i špijunskog trilera. Osim što nas može izvrsno opustiti lakoćom redanja događaja, „The Union” nekako teži biti akcijska zabava s emocionalnim momentima, nostalgičnom ljubavnom pričom i dozom političkog komentara – no nijedna od tih ideja konceptualno nije razrađena do kraja.

Film ne odabire ni apsurdnost ni ironiju ni ozbiljnost ni humor koji obara s nogu, već ostaje negdje u nijemoj zoni stereotipne prosječnosti, bez nekoga osjetnog rizika. Završetak sa sumnjivim pokušajem cliffhangera više frustrira nego što intrigira na nastavak, kako to Brennan najavljuje, u Marakešu.